Translate

уторак, 16. фебруар 2016.

Svetom upravljaju porodice sa drugačijom DNK koja ne postoji na Zemlji / Dejvid Ajk

gdkcbvujd7635483hvnki
Dejvid Ajk

Ljudi različitim putevima dolaze do spoznaja o postojanju globalne zavere.

Neki počinju tako što istražuju legalizovanu korupciju i krađu orkestriranu kroz bankarski sistem i onda, nastavivši dalje, shvate da je to samo jedna nit džinovske zavere koja prožima sva područja ljudskog života.
Drugi do tih spoznaja dođu istražujući zataškavanje informacija o vanzemaljcima i NLO-ima ili korupciju u vlasti, prodaju oružja, dugove „trećeg sveta“ i aktivnosti multinacionalnih kompanija koje dovode do smrti, gladi i patnji u Africi, Centralnoj i Južnoj Americi i drugde.
Ukoliko se u bilo koje od ovih istraživanja upustite dovoljno duboko i otvorenog uma, to će vas neminovno dovesti do toga da otkrijete da postoji ogromna paukova mreža međusobno povezanih i koordinisanih manipulacija, masovnih ubistava i korupcije.
Mene je ka tom razumevanju vodila želja da shvatim zašto se sva alternativna objašnjenja toga ko smo i koji je smisao našeg života guše, dok se verzijama koje iznose „nauka“ i religija daje potpuna sloboda izražavanja.
Shvatio sam da postoje tumačenja koja pobijaju objašnjenja „nauke“ i religije a koja imaju mnogo više smisla kad se radi o razrešavanju „tajni“ života. Zašto te informacije nisu dostupne deci i studentima u školama i na fakultetima? Gde su televizijske emisije o tim temama? Zašto svako ko o tome progovori biva izvrgnut podsmehu „nauke“ i osudi „religije“?
Što sam više odmicao u svom istraživanju, jedan drugačiji svet počeo je da se pomalja kada sam shvatio da je zataškavanje prave prirode našeg postojanja deo – i to temeljni deo – globalne zavere koja ima neverovatne i zapanjujuće razmere. Bio sam uvučen u višegodišnje, veoma detaljno i pomno istraživanje, često radeći i po osam i više časova dnevno, nedelju za nedeljom, mesec za mesecom, godinu za godinom.
PROSVETLjENI
Zaveru da se stvori centralizovana globalna fašistička država orkestrirala je u „svetu pet čula” tajna mreža poznata kao „Iluminati” ili „Prosvetljeni“. Oni manipulišu svime preko svojih tajnih društava i udruženja kao što su različite masonske lože, „Malteški vitezovi”, vitezovi templari, jezuiti i drugi.
Ova i druga društva opskrbljuju Iluminate pažljivo izabranim ljudima koje oni onda postavljaju na pozicije moći u celom svetu. Nisu svi članovi tajnih društava svesni postojanja zavere, čak naprotiv – najveći deo njih nije.
Iluminati funkcionišu kao rak u organizmu: neopaženo se uvuku i krišom nadziru druge organizacije. Većina slobodnih zidara nikada ne napreduje dalje od nivoa tri najniža stepena, odnosno takozvanog plavog stepena, i pri tom ne shvataju u koje se svrhe njihova organizacija koristi.
To je potvrdio i Albert Pajk, jedna od najistaknutijih ličnosti u svetu masonerije, koji je umro 1891. godine. Među njegovim titulama bile su i titule „Suvereni veliki imperator Vrhovnog saveta 33. stepena” i „Vrhovni sveštenik univerzalne masonerije”. U svojoj knjizi „Moral i dogma“, napisanoj za slobodne zidare višeg ranga, Albert Pajk je otkrio načine na koje se članovima na nižim nivoima namerno usađuju pogrešna uverenja: Plavi stepeni nisu ništa drugo do spoljašnje dvoriše, odnosno trem Hrama.
Inicijantu se otkriva jedan deo simbola, ali se on pri tom lažnim tumačenjima namerno navodi na pogrešo mišljenje. Naša namera i nije da ih on razume, već da samo veruje da ih razume.
Njihov stvarni dublji smisao rezervisan je samo za adepte, prinčeve masonerije. Zapravo, događa se da čak i većina onih koji dospeju do naizgled najvišeg stepena, kao što je, recimo, 33. stepen „Škotskog obreda”, znaju relativno malo ako ne pripadaju „izabranima“.
Samo nekolicina njih i to isključivo onih koji potiču iz određenih krvnih loza i njihovih ogranaka, mogu da napreduje do vrha tajnog društva kojem pripadaju i tako ulaze u najviše nivoe Iluminata koji se nalaze na samom vrhu svega.
Moje je mišljenje da nekih 95 odsto slobodnih zidara nije ni svesno da ti stepeni uopšte postoje, a kamoli toga ko im pripada i šta se tamo dešava. Ovim običnim operativcima Iluminata manipuliše se tako što se oni postavljaju na pozicije od uticaja i moći s ciljem da se sprovede plan globalne dominacije.
Zaista je neverovatno koliko vam je malo ljudi potrebno da biste uspostavili neposrednu kontrolu koja vam omogućava da svoj plan nametnete celom sistemu.
To možete postići ako se ti ljudi nalaze:
a) na ključnim pozicijama na kojima donose odluke i
b) ako imaju moć da postavljaju na ključne pozicije ljude koji se nalaze ispod njih.
Čim imate kontrolu nad čovekom koji je najviši po rangu u nekoj organizaciji, piramida je sagrađena. Sve vlade sveta se „stvaraju” na ovaj način, kao i „bezbednosne“ organizacije kao što su FBI, CIA, Britanske obaveštajne službe itd.
Iluminati žele da stvore svetsku vladu, vojsku, centralnu banku i valutu pomoću kojih će upravljati čipovanim stanovništvom. Svetska vlada bi trebalo da donosi sve najvažnije političke, finansijske i vojne odluke i da svakoj zemlji nametne njihovo sprovođenje.
Danas smo svedoci stvaranja te strukture kroz diktaturu Ujedinjenih nacija, a Sjedinjene Američke Države su najvažniji nosilac ovog globalnog podjarmljivanja. Takozvani „rat protiv terorizma” isfabrikovan je kao izgovor za napad na bilo koju zemlju da požele, tako što je najpre demonizuju uz pomoć svojih sredstava informisanja.
To nosi sa sobom i smanjenje trgovinskih barijera da bi se iluminatskim multinacionalnim kompanijama omogućilo da svoju robu proizvode u najsiromašnijim zemljama sveta u kojima radnicima isplaćujući najniže moguće nadnice i da onda tu robu otpremaju na „bogati” Zapad i prodaju je uz sramotno veliki profit.
dfhvgfhhgh45435
DRUGAČIJA DNK!
Trag Iluminata može se slediti hiljadama godina unazad, sve do Sumera, Vavilona, Egipta, pa i dalje, sve do onoga što nazivamo „predistorijom”.
Iluminati su vekovima neprekidno radili na centralizaciji moći i na ostvarivanju svog „velikog dela“ – globalne diktature.
Iza naizgled slučajnih svetskih događaja uvek je zapravo stajala tajna iluminatska mreža koju su stvorile drevne međusobno povezane krvne loze i njihovi ogranci, koje danas predvodi trinaestak elitnih porodica zasnovanih na DNK hijerarhiji.
Tu spadaju porodice Rotšild, Rokfeler, kao i kuće Lorena, Habzburg i Turn i Taksis, kao i neke koje su mnogo manje poznate široj javnosti. Članovi ovih porodica koje kontrolišu sistem koji kontroliše svet imaju DNK koja se razlikuje od one ostatka čovečanstva.
DNK je nacrt naših fizičkih karakteristika, ali i mnogo više od toga. Upravo je ta razlika u DNK dovela do nastanka tvrdnji kraljevskih krvnih loza širom sveta o njihovom „božanskom pravu” da vladaju. „Božansko pravo“ je, u stvari, pravo da se vlada zahvaljujući svojoj DNK.
U Velikoj Britaniji i danas imamo poglavara na čelu države – kraljicu Elizabetu II – koja se na tom položaju nalazi isključivo zahvaljujući svojoj DNK, kao i celu hijerarhiju porodica koje su u srodstvu kako sa kraljicom, tako i međusobno.
Sve se zasniva na njihovoj genetici „Božansko“ pravo na vladavinu nema nikakve veze sa „božanskim“, već je povezano sa stvarnim poreklom tih krvnih loza. Oni tvrde da potiču od „bogova drevnog sveta“, a o tome ko su bili ti „bogovi“ biće govora nešto kasnije.
Ove „kraljevske“ porodice su se neprestano međusobno ukrštale još od drevnih vremena u nastojanju da sačuvaju svoju DNK. Ono što je zanimljivo naglasiti je da iluminatske porodice čine to isto i danas. Zašto? Zato što su svi oni pripadnici iste krvne loze.
„Božanske“ krvne loze iz drevnog Sumera i Vavilona (današnji Irak), Egipta, doline Inda i drugih delova sveta rasprostrle su se po Evropi, postavši kraljevske i aristokratske porodice koje su vladale tim kontinentom i najvećim delom ostatka sveta preko Britanskog carstva, kao i Francuske, Belgije, Holandije, Nemačke i drugih najjačih država Evrope.
Kad su ljudi počeli da pružaju otpor i da odbijaju otvorenu diktaturu kraljevske vlasti, krvne loze počele su da deluju krišom i u tajnosti.
Neki istraživači govore o jednoj „kraljevskoj“ lozi, potekloj iz jednog mesta – drevnog Egipta. Ne slažem se s tim. Nema nikakve sumnje da je Egipat za Iluminate od ogromne važnosti, ali oni su bili prisutni i u drugim delovima sveta. Kretali su se u svim pravcima i međusobno se povezivali sklapanjem brakova s drugim granama istog porekla.
Egipat, Sumer, Vavilon, Azija i Kina su područja na kojima je potekao najveći deo iluminatskih krvnih loza, ali oni ne pripadaju ni jednoj rasi na Zemlji. Iako je u zvaničnoj istoriji pažnja usmerena na muškarce kao glavne nosioce vlasti i moći, u ovim krvnim lozama njihova specifična DNK koja se prenosi vekovima ide preko žena i njihovo genetsko nasleđe prenosi se uz pomoć takozvane mitohondrijske DNK.
Članovi ovih drevnih krvnih loza postajali su i postaju i danas predsednici država i premijeri i nalaze se na čelu najvažnijih bankarskih i ostalih institucija i organizacija.
fgfdgbda
BUŠ – KRALjEVSKA LOZA
Uzmimo za primer Sjedinjene Američke Države i predsednike ove države. Danas tu živi više od 280 miliona ljudi, a od vremena kada je slobodni zidar Džordž Vašington 1789. godine inaugurisan za prvog predsednika SAD živelo ih je još mnogo stotina miliona.
Američka nacija stvorena je od vrlo različitog genetskog materijala iz celog sveta. Ako je to zaista „zemlja slobodnih” u kojoj – kako se tvrdi – svako može da postane predsednik, bilo bi za očekivati da američki predsednici predstavljaju otelotvorenje te genetske raznolikosti. Kako da ne!
Predsednici Sjedinjenih Američkih Država su pripadnici kraljevskih porodica isto kao i u Evropi, odakle njihove loze potiču. Od dosadašnja 44 predsednika, njih 34 genetski se mogu povezati sa Karlom Velikim (742–814), pripadnikom iluminatske loze i najpoznatijim vladarem države koju danas nazivamo Francuska.
On je bio vođa Franaka i car Svetog rimskog carstva, iluminatske tvorevine koja je vekovima kontrolisala Evropu.
Tako recimo, porodica Buš koja je dala dva američka predsednika, povezana je sa svim evropskim monarsima – bili oni na prestolu ili ne – i u krvnom je srodstvu sa svim pripadnicima britanske kraljevske porodice.
Jedan od brojnih genealoških izvora koji bacaju svetlost na ovo „kraljevsko poreklo” američkih predsednika je takozvana Burkova knjiga plemstva (Burke’s Peerage), koja se bavi genealogijom kraljevskih porodica i aristokratije.
Godine 1996, tokom kampanje za izbor predsednika u kojoj su učestvovali Bil Klinton i Bob Dol, objavljeno je da je na svim predsedničkim izborima u istoriji SAD pobeđivao kandidat koji je imao najviše „kraljevskih” gena. Klinton koji je pobedio Dola, kao i protivzakoniti izbor džordža Buša umesto Ala Gora 2000. godine, predstavljaju samo nastavak tog niza.
U saopštenju datom agenciji Rojters 17. oktobra 2000. godine, predstavnik Burkove knjige plemstva potvrdio je da Buš i Gor poseduju „neuobičajeno“ veliki broj ovih veza, ali da su one Bušove važnije. Buš je krvlju povezan sa svim evropskim monarsima – bilo da se nalaze na prestolu ili ne – i nalazi se u krvnom srodstvu sa svim pripadnicima britanske kraljevske porodice.
Geri Bojd Roberts iz genealoškog društva „Nova Engleska” iz Bostona jedan je od najistaknutijih autoriteta na području kraljevskog porekla američkih predsednika i on je potvrdio da je Džordž Buš u srodstvu sa britanskom kraljevskom porodicom, i da to seže sve do džII veka i kralja Henrija I, sina Vilijama Osvajača. Vilijam je bio taj koji je, došavši iz Francuske, osvojio Britaniju, pobedivši 1066. godine u bici kod Hastingsa.
Boreći se na njegovoj strani, posebno su se istakli pripadnici porodice Sen Kler– značajne iluminatske krvne loze – i to njen deo koji se posle preselio u Škotsku, gde su postali poznati kao Sinkler, sa sedištem u Roslinu u blizini Edinburga. Porodice Sen Kler i Sinkler bile su glavni igrači u stvaranju tajnog društva vitezova templara, jedne od najuticajnijih tvorevina Iluminata tokom gotovo hiljadu godina.
Porodica Buš vodi poreklo iz moćne porodice Persi iz Engleske, koja je, pobegavši u Ameriku zbog upletenosti u propalu zaveru pod nazivom Barut uz 1605. godine čiji je cilj bio dizanje u vazduh zgrade Parlamenta, promenila svoje prezime u Pirs.
Džordž Buš, kao i njegova supruga Barbara, potiču iz loze Pirs. Zaveru Barut organizovali su jezuiti, tajno društvo koje kontroliše Rimokatoličku crkvu i predstavlja jedno od najmoćnijih oruđa Iluminata sve do današnjih dana.
SKRIVENA RUKA
Bušovi su takođe povezani sa angloameričkom porodicom Grosvenor iz koje su potekle vojvode od Vestminstera u čijem posedu se nalazi veliki deo najvrednijih nekretnina u Londonu i to uglavnom u londonskoj oblasti Siti, globalnom središtu Iluminata.
Slično je i svugde drugde u svetu. Kredo Mutva, vrhovni šaman i zvanični istoričar naroda Zulu u Africi, ispričao mi je da je veoma veliki broj afričkih lidera koji su bili postavljeni na pozicije moći nakon što su kolonijalni gospodari njihovom kontinentu dali „nezavisnost“, potiče iz krvnih loza afričkih kraljeva i kraljica koji su tvrdili da su potomci istih „bogova“ kao i njihovi pandani u Evropi.
To je tako zato što su kraljevske krvne loze i mreža iluminatskih tajnih društava pomoću koje manipulišu svetom bili sila koja je stajala iza svih velikih imperija u istoriji.
U davna vremena, Sumer i Vavilon bili su glavna sedišta Iluminata u zemlji koju danas zovemo Irak, ali im je i Egipat bio od velike važnosti. Posle Vavilona, iluminatska mreža krvnih loza preselila je svoje sedište u Rim.
Bilo je to u vreme Rimskog carstva i stvaranja crkve, odnosno institucionalizovanog hrišćanstva. Rimokatolička crkva, koju kontroliše tajno društvo jezuita, i danas se nalazi u središtu iluminatskih operacija.
Posle pada Rimskog carstva, „operativno“ sedište preseljeno je u severnu Evropu, i neko vreme se nalazilo u Amsterdamu u Holandiji. Bilo je to u vreme kad je Holandija započela stvaranje svoje imperije kroz Holandsku istočno-indijsku kompaniju, sa sedištem u Južnoj Africi.
Godine 1688, Vilijam Oranski – pripadnik jedne od krvnih loza – iz Holandije je napao Englesku, preuzevši 1689. godine presto kao Vilijam III. Vladao je zajedno sa kraljicom Meri, a potom samostalno, posle njene smrti 1694. godine.
Te godine je izdao povelju na osnovu koje je stvorena Engleska banka i tako je počeo da nastaje globalni bankarski sistem. Bankarstvo i isfabrikovani bankarski dugovi oduvek su predstavljali glavna sredstva koja su krvne loze koristile da bi kontrolisale čovečanstvo.
U to vreme krvne loze i mreža njihovih tajnih društava preselile su svoje operativno središe u London i ono što je, naravno, usledilo, bilo je ogromno i moćno Britansko carstvo.
Ipak, to nije bilo carstvo „Britanaca“, već iluminatskih krvnih loza smeštenih u Britaniji. Daljom ekspanzijom britanske i drugih evropskih imperija u sve delove sveta, iluminatsle krvne loze „izvezene“ su na sve kontinente, uključujući – što je danas od najveće važnosti – Severnu Ameriku.
S početkom slabljenja i propašću evropskih imperija, posebno u 20. veku, stvorio se utisak da su te kolonije – obe Amerike, Afrika, Azija i Australija – stekle „nezavisnost“, ali, nisu. Umesto toga, iluminatske krvne loze samo su zamenile otvorenu kontrolu daleko efikasnijom prikrivenom kontrolom – manipulacijom događajima uz pomoć „skrivene ruke” za koju javnost nema pojma da postoji.
I dok su imperije bile prividno demontirane, Iluminati su u svojim „bivšim“ kolonijama, uključujući Sjedinjene Američke Države, ostavili krvne loze i mrežu tajnih društava kroz koju i danas deluju.
(Novosti)   - Preuzeto

недеља, 17. јануар 2016.

СВЕТСКИ ФАШИЗАМ по Вилијаму Ендгалу

Вилијем Енгдал: Морално поштење Срба може  да створи чуда

Познати амерички геополитичар о свету на прагу трећег светског рата , Србији у тим координатама, мигрантима, исламској држави...Чувате свој идентитет већ хиљаду година и зато се не бојте. Русија и Кина граде, Вашингтон и НАТО само уништавају



ОДВАЖАН и пословично критичан према глобалним политичким потезима светских моћника, нарочито оним који долазе из САД, угледни америчко-немачки независни аутор, новинар и истраживач геостратешких економских питања Фредерик Вилијам Енгдал (71), у ексклузивном разговору за "Новости", за крвави талас тероризма који је захватио човечанство окривљује - америчку "кухињу". Ту своју тезу Ендгал заснива на тајним везама Вашингтона и Исламске државе: ЦИА и Пентагон су наоружали џихадисте како би их искористили као машине за убијање у борби за америчку превласт у свету. 
По Енгдалу, човечанство је у раној фази новог светског рата захваљујући тајно повезаном друштву, углавном у САД и Британији, али и још понегде на планети, које страхује од губитка своје хегемоније. Боји се настанка нове Европе која неће бити под надзором НАТО, страхују од успона суверених, економски снажних нација у Евроазији - од Русије, преко Кине до Индије - које имају снагу да доведу у питање америчку надмоћ.
Енгдал је и добар познавалац ситуације на Балкану.Боравећи прошле године у нашој земљи, Србима је поручио да ће светски моћници и даље наставити политички притисак на Србију и друге мале земље, али да ми не треба да им дајемо додатну енергију тиме што ћемо их доживљавати са страхопоштовањем или их се плашити.
Такву поруку упутили сте нам у време украјинске кризе,а сада, годину дана доцније, имамо ескалацију сукоба у Сирији коју многи аналитичари, на челу са вама, називају трећим светским ратом. Имате ли савет за Србе у овој, новој, ситуацији?
- Мој савет је исти. Не храните светске моћнике својим страхом. Ричард Перл, Бушов креатор пакленог плана за рат у Ираку, говорио је да то што га зову "принцом таме" њега чини срећним, даје му моћ. Он се хранио страхом других људи. Што се политичке ситуације тиче, Србија треба да буде искрена и у односима са корумпираном ЕУ. Али, развијте и продубљујте и везе са Русијом и евроазијским земљама Шангајске организације за сарадњу, укључујући Кину, где лежи позитивна будућност и Србије и Европе.
Да ли се назире крај кризе? Како коментаришете панично затварање граница у Европи на почетку мигрантске кризе прошле године?
- Избегличка криза је пројектована од стране истих оних сила које провоцирају рат у Сирији и Ираку. То су Ердоганова Турска, Салманова Саудијска Арабија и Вашингтон, који помажу и не баш тајно подржавају ИСИС. Постоје докази да ИСИС организује барем део тога, у сарадњи са Ердоганом да дестабилизују ЕУ. Када је Русија прихватила хитну молбу Башара ал Асада да помогне да се поразе ИСИС и други терористи прошлог септембра, на видело су испливале лажи и криминалне радње Ријада, Анкаре и Вашингтона. Неки желе да искористе ову избегличку кризу да буквално униште хиљадугодишњу културу нација у Европи. Неће успети, али у међувремену то све изазива и изазиваће још неко време велике потресе и стресове.
СВЕТСКИ МОЋНИЦИ У ПАНИЦИДА ли ви видите скори излазак из мрака у којем се човечанство нашло на почетку 21. века? Има ли светла на крају тунела, како ми Срби волимо да кажемо?
- Светло на крају тунела видимо и када локомотива јури директно на нас. Лично верујем да ћемо у будућности створити другачији, бољи свет. Ако осећамо добро и фокусирамо се на изградњу тога, ништа није немогуће, буквално ништа.Човечанство је имало мрачне године и раније, само што ми то данас видимо и сазнамо одмах захваљујући медијима. Људи свуда у свету сити су ратова и сеоба. Светски моћници, произвођачи ратова, у паници су, њихово царство труне изнутра и распада се јер је корумпирано новцем и похлепом.
Ко заиста може да порази ИСИС?
- Исламска држава је продужена рука Краљевине Саудијске Арабије, која делује у дослуху са Ердоганом и његовим шефом обавештајне службе МИТ Хаканом Фиданом. Да би победио ИСИС, свет мора да заустави луди, умно поремећени вахабијски покрет који нема везе са суштином исламске религије, али има са управљањем нафтом у Ираку, Сирији и Јемену.
Догађаји се смењују великом брзином, нагомилавају се, а један од њих је и саудијско погубљење истакнутог шиитског свештеника Нимр ал Нимра 2. јануара ове године, што је изазвало протесте Ирана и дипломатску кризу у којој је Ријад пресекао везе са Техераном. Не бих искључио могућност ни да догађаји постану још драматичнији у такозваном сунитско-шиитском рату, који у стварности представља пуко грабљење нафтних поља од стране веома незрелог принца Салмана, човека који данас предводи Краљевство Саудијске Арабије.
Какву игру у свему овоме играју Турска и њен председник Ердоган?
- Ердоган је мегаломан, такозвани мали Наполеон са фесом. Његов избор за председника 2014. године саудијска династија финансирала је огромним новцем. Ердоган умишља да је нови султан турског царства. Он је опасан по светски мир, а то је показао доневши сумануту одлуку да сруши руски авион у сиријском ваздушном простору, што је био отворени позив на рат, а онда је трчао код НАТО да га заштити од Руса. Ердоган има веома мрачне планове.
Како гледате на увођење санкција Русији од стране ЕУ? Чија економија ће због тога платити највећу цену?
- Из мог угла, свака, па и економска врста непријатељства ЕУ према Русији не може да потраје. Нешто мора да пукне и да се промени. Немачка индустрија је полудела због санкција. Канцеларка Меркел је самодеструктивна у свом одбијању да прихвати разумну политику са мигрантима. У Мађарској, Италији и многим другим земљама ЕУ расте незадовољство због тих санкција.
ЧОВЕЧУЉЦИ КОЈИ РУШЕ СВЕ ОКО СЕБЕОБИЧАН човек има проблем да схвати да судбину целог човечанства диктира шачица моћних људи...
- Проблем и јесте у нама, у свима нама који допуштамо тој малој групи људи да уништавају све око себе испровоцираним ратовима, као што су у Југославији деведесетих, затим у Ираку, Украјини, Либији, Сирији и ратовима широм Латинске Америке. Апсурдни човечуљци, попут Дејвида Рокфелера, коме је у шест наврата пресађивано срце, последњи пут безмало уочи 100. рођендана, могу нам радити све: стварати ГМО у институтима које финансира група Рокфелер, изазивати глобалне финансијске кризе контролом Волстрита, водити нафтне ратове контролом нафте, на нашој деци експериментисати опасним вакцинама...
Какве последице по америчку економију ће имати ова криза?
- Америка је данас олигархија у пуном значењу те речи.Изборе у Вашингтону финансирају олигарси. У Америци су данас, нажалост, једва приметни обриси демократије. Ја сам пратио такозвани државни удар олигарха и банака у Волстриту и писао сам о томе у својим књигама у протеклих 25 година. Људи који контролишу политику у Вашингтону финансирају се из Сорошеве и других фондација. Њихов програм је доминација светом, нешто што ја зовем светски фашизам. Њихова визија је да ће преко малих банака управљати светом и диктирати сваки аспект наших живота.
За то време, Русија и председник Путин бирају другачији стратешки пут...
- САД и непромишљене санкције ЕУ против Русије, рат у Украјини, све то гура Русију да се озбиљно окрене према Истоку, Евроазији и Кини, посебно у стратешком смислу. На темељу бројних путовања у Кину и расправа последњих година, уверен сам да највиши врх Кине у потпуности разуме стварно стање САД као хегемона у паду и припрема алтернативу доларском систем. Данас су Русија и Кина стратешки ближе него икада пре у историји, и то је будућност, не само Европе већ и Балкана. Сада Русија и Кина сарађују на многим пољима, на новим "путевима свиле", на пројектима железница, у војној одбрани... Залихама злата чувају и држе чврстима своје валуте насупрот све безвреднијем долару или на вештачки начин надуваном евру. Русија и Кина стварају, граде. Вашингтон и НАТО уништавају, хране конфликте на старој римској пословици "завади па владај". Осећам да је дошао тренутак да ми, људска бића, зауставимо ове глупе и смешне ратове и да наставимо са миром и развојем.
Како мале државе, попут Србије, могу да се боре против великих сила које малима желе да избришу чак и идентитет?
- Ви сте успели да сачувате ваш идентитет више од хиљаду година, а оваквих криза било је и раније у историји. Ако верујете у себе, у суштинску добробит, ви ћете створити чуда. То је питање моралног поштења, а не новца или оружја.
ИГРЕ СА ГЕНИМА ИЗМИЧУ ЉУДСКОЈ МАШТИ
ВИЛИЈЕМ Енгдал рођен је у Минеаполису, а одрастао у америчком Тексасу. Дипломирао је политичке науке на универзитету Принстон, а компаративну економију магистрирао у Стокхолму. Радио је као слободан новинар у Њујорку и у Европи. Од 1987. живи у Немачкој.
Почео је да пише током прве нафтне кризе раних седамдесетих година прошлог века. Његова прва књига под називом "Век рата: англо-америчка нафтна политика и нови светски поредак" расправља о улози Збигњева Бжежинског, Џорџа Бала и САД у свргавању иранског шаха Резе Пахлавија 1979. године.
Објавио је и књигу "Семе уништења: геополитика генетски модификоване хране и глобално царство". По Ендгалу, генетски модификована храна ће докрајчити људску расу. Завера са манипулацијом генима тако је велика да измиче људској машти, упозорава Енгдал, а америчка влада ГМО третира као оружје у борби за премоћ у свету и зато забрањује независним агенцијама да тестирају последице такве хране.

Вилијем Енгдал: Морално поштење Срба може да створи чуда

субота, 16. јануар 2016.

DOBITI NIN-OVU NAGRADU/ Boško Tomašević


književnoestetski i politički debakl
                                 

Kada vam izdavač, po inerciji ili po svojoj obavezi, ne znam, roman koga ste kod njega upravo objavili pošalje žiriju institucije NIN-ovog konkursa za dodelu NIN-ove nagrade za roman godine, onda vi, hteli ili ne hteli, samim svojim učestvovanjem u besmislenoj igri sujete i politikanstva dalekoj, po prirodi stvari, od estetike i etike,dajete legimitet onome što vas ne interesuje, što prezirete i što prezirati, naprosto, morate.Jer, do danas desetak, više ili manje, slučajnih, a valjanihNIN-ovom nagradom ovenčanih izvadaka iz šezdesetogodišnje produkcije jugoslovenskog i, sada samo, srpskog romana, spram pedeset romanesknih Parkinsonovih korenovanja, bauljanja, semoljanja i gledanja kroz "ruski prozor" ne oživljuje ambicije ozbiljnih proizvodjača umetnosti romana da isti budu priključeni, sudeći po dosadašnjim laureatima, na, kako lepo reče Saša Ilić, manje-više ravnogorski književnovrednosni softver NIN-ove nagrade. Delo i ime laureata iz 1972., sjajno prozvanim "lažnim carem Šćepanom Kišom",ne menja bogzna koliko sjaj i pozadinu ovog softvera, budući da je isti "car" ionako bio veliki majstor "upotrebe slike identiteta", čas jevrejskog, čas pravoslavnog, čas disidentskog, čas domoljubnog, kako kad i gde mu je odgovaralo, tako da ga je bar jednom, ako ne više puta kao Dobricu Ćosića i Oskara Daviča, NIN-ov protočni žiri morao otrpeti i najzad i njega, "Borhesovca", više za namere, nego za delo imaginacije, nagraditi.Svi oni romanopisci i romaneskni "stilovi" kojima je po tom kalkulantskom modelu u kasnijem sledu dogadjaja nagrada bila dodeljena, bili su, uglavnom, potomci ove nemaštovite vizije NIN-ovih potonjih žirijevskih posada. Dakle, ako nisu "Semolj zemlja", "Vaznesenje", "Ukop oca" ili "Sitničarnica 'Kod srećne ruke'" onda su to "Bezdno", "Karakteristika", "Kiša i hartija", "Glasovi u vetru" ili "Veliki rat" koji, svi zajedno, daleko stoje iza romana "Derviš i smrt", "Upotreba čoveka", "Romana o Londonu", "Ljudi sa četiri prsta", "Vrata od utrobe", "Izlazak", "Čizmaši", "Hazarski rečnik", "Forsiranje romana reke", "Odbrana i propast Bodroga ...".U svemu, od 1954. do danas,deset uspelih romana prema pedeset ovenčanih sa Parkinsonovom Semolj-lentom.
Dakle, kada sam već svojom nesmotrenošću ušao u igru koja mi ne priliči, to još uvek ne znači da u vreme kada ovaj tekst pišem (kraj decembra 2015. i početak januara 2016.) ne mogu da se nadjem u ulozi čoveka koji će bar jasno reći šta generalno misli o NIN-ovoj instituciji nagrade za roman godine kao i o upravo tekućoj, za ovo doba godine uobičajenoj, halabuci upriličenoj oko dodele Nedeljnikove nagrade za "najbolji" roman objavljen u 2015. godini. Predložak "najbolji" potrebno je gotovo obavezno pisati pod znacima navoda, jer u devedeset posto slučajeva bilo koja aktuelna posada NIN-ovog žirija će što se tiče zadatka da izabere"najbolji ovogodišnji roman", ako tako šta uopšte postoji i ako nije besmislica, omanuti. Budući da pedeset puta, kako rekosmo,jeste omanula. Sjajnim radom na mitu, poput drugih "ozbiljnih" književnih nagrada u svetu, i institucija NIN-ove nagrade za roman godine unutar ovog književno-geografskog prostora uspela je da od svakog srpskog (nekada jugoslovenskog) romanopisca napravi pobožnog iščekivaoca poniženja i Ničega. Ti Poniženi a nagradjeni svakako su zaboravili na sudbinu nekada slavnih francuskih romansijera Pola de Koka (Paul de Kock), Šarla Viktora Prevoa vikonta od Arlinkura (Charles Victor Prévost, vicomte d' Arlincourt), Žorža Onea (Georges Ohnet) ili Ežena Sija (Eugen Sue). Imena ove četvorice pisaca nismo naveli slučajno. Isti su, svojevremeno, bili slavniji od Balzaka, Igoa ili Flobera. "Krovovi Pariza" Ežena Sija bili su čitaniji od Igoovih "Jadnika" a isti pisac bio je tada slavljen poput danas besomučno nagradjivanih srpskih pisaca Albaharija, Velikića, Basare, Bajca, Gatalice. Ono što smo u ovom pasusu hteli da kažemo jasno je, pa ipak, recimo to isto još jasnije. Postoji li u srpskoj književnosti danas neki pisac čije će delo nadživeti navedenu petoricu i još nekoliko nenavedenih, pisaca "slavnih", maženih i paženih poput nekada Pola de Koka, Oktava Fejea, Pola Fevala, Žila Sandoa, Viole le Dika, Leona Kladela (ovaj poslednji je svojevremeno bio slavniji od Bodlera) a o kome srpska književna kritika do danas nije rekla gotovo ni reč? Kritičari koji dolaze takve će, verujemo, naći.
O NIN-ovoj nagradi pisano je bezbroj puta. Stav koji bismo želeli da podelimo sa nekim koji je o instituciji te nagrade već pisao jeste onaj ispisan na kraju teksta Saše Ilića "Trigonometrija NIN-ove nagrade" i koji glasi: "Bojkotovati instituciju kakva je NIN-ova nagrada. Sve drugo je ne samo njena legitimizacija, nego i čuvanje tabua koji se nalazi u ninovskom srcu tame".To srce tame nije, verujemo, izlišno uvek iznova preispitivati. Do utuljenja. Jer svakom godinom koja dodje na red da joj se preispituje srpska romaneskna plodnost i donese odluka o njenom "najboljem romanu" stići će se do svojevrsne linije književne nesreće i uvek podlo smišljene nepravde koja gredi onom ko ovenčanje očekuje upravo iz toga srca.
Okrenimo se sada ovogodišnjoj ludosti ovog srca tame, njegovim dramskim elementima koje smrkava i na način nezadovoljene žene histeriše njegov najnoviji Žiri, agonizujući ga već svojim katakombskim duhovnim širinama skrbljenim ovoga puta pod imenima: Božidara Boža Koprivice (predsednik žirija), Mihajla Pantića, Jasmine Vrbavac, smernog g. Zorana Paunovića i (nevine u svemu tome) časne gospodje Tamare Krstić. U broju 3392 od 31. decembra 2015. godine na stranicama NIN-a pod naslovom "Preobilno, a sirotinjsko" sročen je redakcijski tekst ovog nedeljnika u kome su se povodom prošlogodišnje romaneskne žetve našle mračne i potkazivačke izjave čelnika NIN-ovog žirija za "najbolji roman" objavljen na srpskom jeziku 2015. godine. Novi žiri, zajedno sa sistemom grešaka već upisanim u ovaj šezdesetogodišnji hod kroz tamu, bacio se, sa žarom poput prethodnih, da publici svoje pretsedavanje Kosturnicom objasni zaglupljujućom senkom podvlačenja crte ispod srpske romaneskne produkcije 2015. Godine koju su oni svojim duhovnim vidokrugom i kritičarskom čašću konfiskovali(i falsifikovali do odricanja smisla sopstvenog posla) i kojoj će za tu godinu da odrede i Krst i Kovčeg.  Bar za tu godinu, čemu će se obradovati samo les femmes de chambre, poneka lepa duša kojoj je cilj da "bude u toku" domaćih literarnih zbivanja i rodjaci nagradjenog (jer ova Institucija, da ne bude zabune, ne nagradjuje delo, njegove estetičke domete, no političkoknjiževni profil autora).Takozvane velike književne nagrade zasnovane su na bogolikoj naivnosti i prostodušnosti onih koji su spremni da budu nasamareni mistifikacijom i pukom maskaradom auratizacije Praznog Ništa i zanosnog Smeća.
Ilustracije radi, navedimo neke delove iz teksta "Preobilno, a sirotinjsko" koji sadrže "promišljanja" NIN-ovog žirija na temu produkcije romana u Srbiji 2015. godine. "Ko može bolje da svedoči o izdavaštvu i književnoj produkciji u protekloj godini od članova žirija za NIN-ov roman godine", pita se NIN-ova Redakcija, dajući potom istima reč. Prvi  je dobija Božo Koprivica, književnik kome, po sopstvenom priznanju iskrenom i kome ništa ne zameramo, "književnost nije prvi dar", no, kako reče u jednom intervjuu, "lopta", kojoj, kažemo mi, na žalost i sticajem okolnosti, nije mogao da ostane veran te je do sada uspeo da objavi četiri knjige, bude dramaturg i navijač Partizana. I sada je sve to, samo je svom curriculum-u dodao i zvanje predsednika NIN-ovog žirija. Ono što je Božo Koprivica tim povodom rekao (konfuzno stanje u izdavaštvu, preporuke korumpiranih recenzenata romana pristiglih na Konkurs, književnoestetska izvodjenja štiva romana koja bi mogla da odgovaraju estetskom ukusu "vladajuće klike", itd.) može, eventualno, da bude opšte mesto koje bi neko mogao da potvrdi ili da negira,  ili, pak, da sa još manje dlake na jeziku kaže da Instuticija kojom g. Koprivica predsedava ima malo smisla ukoliko se uzme u obzir činjenica da je svaka "prošlogodišnja" romaneskna produkcija prebogata naslovima a donekle tanka po svojim estetičkim dometima. I šta bi onda to trebalo da znači i koje konsekvence bi stoga bilo potrebno da se povuku? Ukinuti NIN-ovu nagradu ili osnovati škole za romanopisce po ukusu članova žirijaili podučiti izdavače šta da objavljuju?  Živimo unutar zbivanja koja poriču mnoge smislove pa onda koji smisao ima Žirijeva anatema bačena na srpsku romanesknu produkciju protekle godine osim da se odustane zbog činjeničnog i Nepopravljivog. Medjutim, Žiri se uortačio sa samim sobom i pokušava da radi svoj posao. Tako, u okvirima toga,Žiri će, s jedne strane, operisati sa imenima etabliranih autora (D. Velikić, S. Basara, S. Vlajković, Dj. Pisarev, V. Kecmanović, D. Bugarčić, R. Beli Marković, A. Gatalica, G. Ćirjanić, M. Savić), s druge, navešće nova imena koja će, jednom, navodno, "zauzeti važna mesta u povesti srpske književnosti" (Dana Todorović, Dejan Tiago Stanković, Vladimir Tabašević, Ljubomir Koraćević) a koja, zapravo pretstavljaju samo alibi za dalje postojanje nagrade u dramoletu zvani "NIN-ova nagrada", (videti tekst: "Širi izbor romana za NIN-ovu nagradu 2015. U drugom krugu 38 naslova"), dok će, s treće,u ovogodišnjem slučaju ad hoc odbaciti stočetrdeset naslova romana koje, dakako, nije pročitao (ko veruje da bilo koji žiri /pro/čita sve što na Konkurs pristigne pripada tamnom vilajetu puko Verujućih zbog kojih se nagrade, delom, i ustanovljuju a plan igre time biva dramatizovan, zaokružen i pripušten u sferu agona). Medjutim, upravo u prvoj i trećoj "kvaci" se i nalazi problem, budući da sa prvom, imajući u vidu tzv. "halo-efekat", nijedan žiri ne bi imao problema, jer se od istih, navodno, i očekuje (zašto?) da s estetske tačke gledišta imaju uredjena štiva spremna da budu nagradjena (primer: Velikić, čiji je roman u 2015. godini već nagradjen dvema nagradama). U trećem slučaju, u paketu su odbačeni oni autori koji, navodno, proizvode smeće i za čija imena žiri, po (s)mutnim rečima Jasmine Vrbavac, "nikada nije čuo" (ne nagradjuje se, valjda, poznato ime za koga je žiri čuo, no delo, gdjo Vrbavac). U prvom slučaju izabrani su oni autori (M. Savić, S. Basara, S. Vlajković, D. Bugarčić, R. Lukać, V. Žurić, Z. Živković, A. Gatalica, D. Velikić, R. Beli Marković, G. Ćirjanić, V. Kecmanović) za koje se blanco veruje (zašto?) da su napisali roman vredan nagradjivanja i koji već unapred, u tzv. "prvom, odnosno drugom kolu" izbora, dobijaju glas celokupne žiri-posade samim tim što su "prošle godine" i u konkursnom roku objavili roman, što je princip u moralnom pogledu više nego sumnjiv, pa ipak, isti se tokom cele istorije NIN-ove nagrade ne menja,  pa u rečenom dramoletu svake godine imamo istu priču i isti scenario. (Pre četrdeset-pedeset godina glavni mogući laureati su bili Ćosić, Davičo i isto tako Koš, Antonije Isaković, M. Lalić, jer kako bi uopšte bilo moguće da ova petorica NIN-ovu nagradu ne dobiju. Prema sadašnjem stanju stvari samo je pitanje vremena kada će nagradu dobiti V. Ognjenović, V. Bajac, V. Kecmanović, L. Barna, V. Žurić, Lj. Arsić, budući da su Albahari, Velikić, Basara, F. David već "namireni", mada i u ovom sadašnjem vremenu, ne sumnjamo, ima aspiranata à la Davičo koji se ne bi nećkali da po drugi pa i treći put nagradu dobiju).
Vulgarno smešnu i posve pretencioznu izjavu jednog kvazi-autoriteta dala je NIN-ovoj Redakciji Jasmina Vrbavac, "vlasnica", kako Redakcija navodi, "nagrade Sterijinog pozorja za teatralogiju za knjigu Žrtvovanje kralja, mit u dramama Ljubomira Simovića" (inače, srpskog pisca čiji se mit srpskom književnom scenom širi poput mita o ovde već navodjenom Polu de Koku). Navodimo reči "vlasnice nagrade", usput primećujući da jedan član žirija nagrade za roman više voli loptu, drugi dramu: "Kao iza ogledala, u svetu domaćih Alisa i čarobnjaka iz Oza, pisci različitih zanimanja, ali i poneki teoretičari, kritičari, profesori književnosti, nastavnici, novinari i bibliotekari, pišu za paralelni svet izdavačkih kuća, novina i književnih časopisa, a potom žiriraju i nagradjuju nekim lokalno prepoznatljivim nagradama lokalno poznate spisateljske veličine. Biografije tih pisaca ne razlikuju se od biografija pisaca koje poznajemo sa stranica vodećih književnih časopisa i medija. Mnoštvo do sada objavljivanih knjiga, nekoliko nagrada, čak i pokoji prevod, to su biografije autora za čija imena nikada nismo čuli. S pravom? - Nesumnjivo!" Ista "žirijka", s malicioznošću primerenoj neostvarenoj osobi, nastavlja: "Kao što je i gotovo nemoguće da ćemo za njih čuti samo zato što su im knjige bile poslate na adresu NIN-a ne bi li se našle u konkurenciji za najprestižniju (sic) nagradu za roman. Tužna je ova politika samozavaravanja koja, ako je sudeći po broju amaterski pisanih romana, dominira književnom scenom". Pročitavši navedenu izjavu gdje Jasmine Vrbavac bili smo, kako već rekosmo, zatečeni vulgarnošću i arogantnošću, te ne manje pretencioznošću iste, pitajući se ko je ta gospodja, budući da na svoje zadovoljstvo već više od četvrt veka živimo u Francuskoj i Austriji te nismo imali priliku da o njoj išta čujemo dok, po čudnom sistemu nečijeg nesretnog izbora, nije postala član NIN-ovog žirija i tako se uvrstila u plejadu onih koji su šest decenija tokovima žiriranja već jezdili i, uz to, gotovo po pravilu, imali priliku da vredjaju logiku stvari kojoj je bilo kakvo "žiriranje", sticajem okolnosti,izloženo. Curriculum gdje Vrbavac mi nije odveć važan, iako je indikativan poput svega onog što se u srpskoj politici i kulturi poslednjih trideset godina dogadja, a zove se, prosto naprosto: farma. Ista je, čitamo, kako nepismeno u NIN-u piše"vlasnica" (vlasnici smo kuće, psa, imanja, ali nagrade nismo!) izvesne lokalno prepoznatljive nagrade i lokalna veličina u gradu Beogradu čija se, biografija, koliko se dâ videti, ne razlikuje od "velikih imena" srpske medijske estrade pa ipak se sa svojim siromašnim kvalifikacijama,po jednom pukom "apsolutizmu stvarnosti" koji nas od vremena Slobodana Miloševića do Aleksandra Vučića lupa po glavi, uspela da prišljamči priči o onima koji su nekada, na temelju čudne zanesenosti, bili članovi NIN-ovog žirija, poput Milana Bogdanovića, Borislava Mihajlovića Mihiza, Zorana Mišića, Petra Džadžića, Muharema Pervića. S pravom? - Bože sačuvaj, nikako! No, gdja Vrbavac je članica žirija i basta!, te daje izjave (to joj je posao) o svetu koji, sasvim je izvesno, slabo razume, osim ukoliko je za taj posao nisu kvalifikovale tri knjige od kojih je jedna magistarski rad o dramama Ljubomira Simovića, i dve tanke knjige eseja. Ne baš "kao iza ogledala", ali, izvesno, kao ispred ogledala medju članovima žirija, iz ko zna kojih razloga, nalazimo ljude sa mini opusom i minimalnim znanjem, uz to arogantnih po svoj svojoj dužini, visini i širini. Pošto, kao što na početku rekoh, ne pripadam onima kojima je bilo zadovoljstvo da im knjiga "bude poslata na adresu NIN-a ne bi li se našla u konkurenciji za najprestižniju nagradu za roman" (izdavač je to učinio bez moga znanja ili bar onda kada je bilo kasno za bilo kakvu moju reakciju; uz to, dugi niz godina živim u inostranstvu pa me običaji srpskih izdavača ne moraju da interesuju; konačno,nijedna ljudska slabost ne bi "pokolebala moj bezobrazluk" da nekome spram koga sam ravnodušan na procenu podnesem ono što je istima na procenu podneti bezukusno, sramotno i nepoetično), ipak, reda radi, pozivam da se kritičarka Vrbavac pozabavi mojim, do nje slučajno "stiglim" romanom "Niko, nigde". Svo njeno znanje, sudeći po onome kako je prikazano u njene tri knjige, biće, spram štiva romana, komično, po ambicijama tašto, a po rezultatu, ako to svoje znanje upotrebi, otužno nesrećno i po čemu će gdja Vrbavac biti tek ono što jeste: čovek sa tri afektivna nadahnuća koja opravdavaju sve anomalije komedijantske izjave rečene gospodje.S druge strane, mene, dakako, ne interesuje šta je druge autore i njihove izdavače nagnalo da svoje produkte, kakvi god da su, pošalju  na konkurs Institucije NIN-ove nagrade. Možda su isti proizvodi uistinu smeće, kako nadobudna kritičarka veli, ali šta se to mene tiče. Konačno, teško je pretpostaviti, da je baš sve smeće što je izvan već unapred poznatog žirijevog opredeljenja, na Konkurs poslato. Nisu svi članovi redakcija izdavačkih kuća koje su poslale dela svojih pisaca na Konkurs budale, a NIN-ov žiri vrhovni arbitar koji o ovogodišnjoj romanesknoj produkciji u Srbiji bahato izjavljuje: "Preobilno, a sirotinjsko". Odmah da kažem: sirotinjski je roman Kecmanovićev, Basarin, Ljubice Arsić, V. Žurića koji kao da su pisani "po zadatku" u smislu: "To se traži, daj da o tome pišem". Radovan Beli Marković je napisao dobar roman, takodje i Dejan Tiago-Stanković. Posao NIN-ovog žirija, de factoi na žalost, je bio: da izdvoji petnaestak ne dela, no imena autora koje će unapred predložiti za Nagradu, a ostatak pristiglog materijala da jednostavno stavi ad acta. I to je, verovatno, nešto "najmoralnije" i "najprirodnije" u tokovima poslovanja žirija. Ili su svih stodesdamdesetdevet pristiglih romana svi članovi žirija tokom dvanaest meseci 2015. godine pročitali i uverili se da su isti smeće?! Besmislica i laž stoji u korenu svakog žiriranja, svake odluke o nekakvoj književnoj nagradi. I, dakako, puka medijska igra. Ovoga puta nagradjivanje autora navodno "najboljeg romana". Institucija svake nagrade sadrži potrebu za dominacijom unutar polja za koga se založila. S jedne strane, uočljiva je namera svakog žirija da nametne svoj autoritet, s druge, nagrada uverava nagradjenog da mu je delo vredno onoga što  nagrada simbolički donosi: ugled i dominaciju u sferi posla kojim se bavi. No, nevolja je u tome što dežurnih obesmišljivača svega  i fast-thinkers-a  ima svuda, pa tako i u okvirima književnosti, odnosno književne kritike. Slanje knjige na konkurs, žiriranje, objava o nagradjenom delu postaju pretstava. U to stanje posao nagradjivanja dospeva zahvaljujući kapitalizaciji onoga što priroda književnosti nije. Jedno književno delo se ne piše da bi bilo nagradjeno, no  da bi u okvirima piščeve zamisli bilo stvoreno i potom, eventualno, u zavisnosti od piščeve volje, bilo predato javnosti bez ikakvog sudelovanja agona u toku navedenog procesa. U tom smislu u ovom radu i govorimo o činu besmislenosti čina žiriranja na osnovu čega i proizilazi zahtev za ukidanjem institucije Konkursa i nagrade. Dakle, suština svega ovde napisanog ne sadrži samo ukazivanje na prirodnu zloupotrebu članova žirija u poslu odlučivanja, no o ukidanju  institucije nagrade. Nije stvar o budućoj odgovornoj kontroli nad žirijem, no o ukidanju institucije nagradjivanja i isto tako nije reč da tzv. moralne vrednosti zamene moralne idiotizme, već o ukidanju nečega što je "nagradjeno" u procesu privida posla nagradjivanja. Naravno, ovome će se suprotstaviti realitet puke prakse koja stvoreno književno delo vidi kao predmet kapitala. Stvaranje književnog dela je jedna ljudska aktivnost. Kada neko putem stvorenog dela zaradjuje, stvaranje postaje rad. Kada stvoreno delo postane deo agona (takmičenja) u cilju dominacije umetničkog proizvoda nad nekim drugim, isto postaje sport, zabava i razonoda. Aura umetničkog iščezava. Svi članovi NIN-ovog žirija - da se  vratimo temi - pristali su da budu učesnici navedene pretstave koja sa prirodom umetničkog dela ne stoji ni u kakvoj ontološkoj vezi.
Članstvu NIN-ovog žirija pribrojan je - ko zna zašto - i to po drugi ili treći put i Mihajlo Pantić, čovek koji, kako lepo u "Betonovom" portretu iste osobe piše, brižno neguje "image instucionalizovanog autsajdera" koji svoje brojne profesije (književni kritičar, pripovedač, profesor na Univerzitetu, urednik, član brojnih žirija i književnih udruga) nikada nije vodio sam, no, "delajući na više frontova", uvek kao posvojče institucijâ koje su  imale ulogu da mu čuvaju ledja i da legitimizuju njegov banalan curriculum. Sjajan portret o njemu napisala je i Svetlana Slapšak, inače njegova poznanica iz njegovih dana na Institutu za književnost. Opis toga portreta mogao je zaboraviti samo Mihajlo Pantić, ostalim čitateljima teksta Slapšakove isti je ostao nezaboravan s obzirom na to koliko je koloritan i uverljiv pa se, bez bojazni da je zastareo, može čitati i danas, a u ključu onoga što jeste srpska svakodnevica, njeni hunski itinereri, od politike do umetnosti. Poznat kao kritičar kome je uravnilovka specifična "kritičarska crta" (što se navodi i u njegovom portretu na stranicama "Betona", 5. maj 2009.), Mihajlo Pantić se sa istom tom crtom pojavljuje, sada u ulozi člana NIN-ovog žirija, komentarišući ovogodišnju srpsku romanesknu produkciju. Srpski roman je, prema Pantiću, "u dobroj kondiciji", ali izdavači objavljuju "baš sve što je napisano" pa se, stoga, puno toga "mirne duše može zaobići", samo nikako ne, ono što bi zdrav i nepotkupljiv književnoestetski ukus mirne duše svakako zaobišao. No, ne i Mihajlo Pantić koji, zajedno sa žirijevskom svojtom, odabire ono što je moralo unapred biti odabrano, i to na temelju  dvanaestak imena učesnika (ne dela!) koji su svi odreda drugari, prijatelji i poznanici petočlanog žirija.Prosto-naprosto, isti reprezentuju porodicu i svojtu kružoka Vide Ognjenović, njenu odojčad ili pensku grupu pisaca, koji se pod zaštitnim imenom PEN-a na "srbski" način igra ugledom ove svetske spisateljske organizacije. (Pitati šta o srpskom PEN-u misle srpski pisci koji nisu članovi ove organizacije). Ostali učesnici Konkursa svoje romane su pisali u kategoriji "svega" što su izdavači "sa ruba i iz jednosobnih stanova", navodno bez ikakvih estetskih kriterija hteli da objave. Oni pak unapred odabrani, njih dvanaest, svoje romane su, dakako, pisali u "tematskom, jezičkom i poetičkom rasponu vrlo širokom", "estetski potentnom, društveno aktivnom", "umetnički usredsredjenom na važna pitanja prošlosti i sadašnjosti". - Mogu li se na sažetiji način reći banalnosti? Može li se praznoslovljem na još apsurdniji način poniziti ono što je upriličeno pod aurom ozbiljnosti i pripremano kao "dogadjaj"? Neko od srpskih romanopisaca je stvorio to što je o stvorenome Mihajlo Pantić rekao? Ko? - Niko i svako! Ispod besmislice se može svako potpisati i - niko. Sve jeste i nije tako. Važno je promovisati ćud Institucije NIN-ove nagrade. A to može samo neko kome je stalo da romaneskna produkcija u Srbiji bude vidjena na nogama jedne prostitutke. I sve to ima veze sa stvarnošću romaneskne produkcije u Srbiji koliko i nema - nikakve.Proishodi da je posao srpske književnosti i srpske književne kritike na kraju jedne godine i početku sledeće da zapodene jednu igru koja je besmislena i koja ponižava sve njene učesnike.
"Tako se u godinama preobilja olako objavljenih knjiga, gubi bilo kakva odgovornost izdavača, potpisanih urednika, recenzenata i autora: nad nevinom belinom papira; prema rečima i jeziku; obliku i formi, prema gradji; nasledju književnosti; citiranim delima koja stoje upisana velikim slovima u istorij književnosti; prema značaju nagrade za koju konkurišu a pre svega prema poimanju književnog teksta". - Ovo pripoveda četvrti član žirija Zoran Paunović. Opet ocenjujući prošlogodišnju romanesknu produkciju onako paušalno poput svojih prethodnika. Pljujući i ponižavajući svakog učesnika na Konkursu, osim dvanaestorice Velikih, a da isti ostatak od "samo" 167 romana nije ni pogledao, zabašurujući očiglednu činjenicu da mu je, de facto, i bilo nemoguće da svih 179 pristiglih romana uistinu i pročita. Pitajmo ga:  Gospodine Paunoviću, da li ste svih 179 romana, od kojih 167 čine "olako objavljene knjige", pročitali? - Sme li, koliko i ostali članovi žirija, reći da jeste. - Kako je onda, zajedno sa svojim pajtosima, došao do tvrdjenja da je 167 knjiga olako objavljeno i da se pri tome "gubi bilo kakva odgovornost izdavača, urednika, recenzenata i autora"? Čin takve svinjarije pripovedanja o nečemu što do kraja nije učinjeno mora pri tome da ostane - svinjarija. Glumljeni očaj Vrhovnika nad ovogodišnjom srpskom romanesknom produkcijom može se sagledatii u svetlosti mehanizma sirove moći koja je ovima poverena a koju oni sada iskaljuju nad učesnicima konkursa od kojih je većina njih tu da dobrovoljno trpi poniženja u vidu ad hoc izrečene uravnilovke i držanja lekcija koje glase da je devedeset posto poslatog materijala na Konkurs smeće, odnosno, bar u jednom slučaju, "pita od govana" (Prostačko poigravanje rečima Božidara Koprivice sa naslovom romana "Pita od šita" autorke Aleksine Djordjević).Iza te buke i besa Vrhovnika slepo će i sa puno poverenja u časno uradjen posao, na kraju priče, stati Institucija koja im je  zadatak i moć poverila.Zar to, u krajnjem ishodu, ne pretstavlja licemerstvo Institucije?Njen poraz? Koja je to Institucija koja unutar takvog konteksta ne mora nužno da se srami nad zloupotrebljenom moći i nedovršenim poslom svojih slugu? I ko će iduće godine kada opet bude "raspisala" konkurs Instituciji verovati? Ko će opet pristati na poniženja Vrhovnika da bi posle svega tek on, Jedan, primio nagradu okaljanu animoznim nipodaštavanjem dela onih koji tu nagradu nisu primili, jer su "olako i bez odgovornosti prema rečima i jeziku, obliku i formi, prema gradji i nasledju književnosti" objavili, uz pomoć nebudnih izdavača, ono što su napisali. Živeći u svetu časnih ljudi Nemačke, Francuske i Austrije ja, povodom završetka nekog književnog konkursa još ni jednom nisam pročitao tako sramotan i potkazivački izveštaj jednog žirija koji ima potrebu da govori o nečemu što mu je bio zadatak (da sve što je na konkurs pristiglo pročita), a da taj zadatak, čak ni mehaničkim činom pukog čitanja, nije ispunio.Pa ipak o tome s punim ustima, u vidu berijevskih izveštaja, govori. Konačno, ako je ovogodišnja romaneskna produkcija ništavna i sirotinjska, zar se ovogodišnji laureat, kako mu na bezbroj načina sugeriše Žiri, ne mora stideti da je pobedio jedno prazno Ništa, konkurenciju bez imena, te da je, samim tim, i sâm tek nužni pobednik nad književnim autsajderima koji je Žiriju svoje sve same neuspele kreacije podneo na uvid?!
Proishodi da je tako. Stoga, ovogodišnji laureat, ako ima spisateljskog ponosa, ne bi trebao da NIN-ovu nagradu primi. Posle toliko prošle godine olako objavljenih knjiga, kako u horu veli Žiri, zar i njegova nije tek samo približno olako ili do-olako objavljena i sličnih je umetničkih vrednosti kao toliki broj romana koji nemaju "odgovornosti prema rečima i jeziku, obliku i formi ..." Unapred sumnjamo da će razmišljanje budućeg laureata ići prema tim visinama i ka tim širinama. Isti će biti sasvim praktičan i prizeman čovek. Posle četrdeset godina, kao i u slučaju Petka Vojnića Purčara i Mira Vuksanovića i brojnih drugih, niko se neće pitati a za šta je dotični dobio NIN-ovu nagradu. Dobio ju je i - tačka. Jednom će, medjutim, biti zaboravljena i NIN-ova nagrada. Ostaće petnaestak srpskih romana objavljenih tokom dvadesetog veka. Nekadašnji ukori NIN-ovih žirija piscima i taština laureata neće više imati ikakvog smisla. Komedija će kad-tad biti završena. NIN-ov kanon romana  gradjen šezdeset godina pokazaće se, osim u nekoliko slučajeva, kao književnoestetski i politički debakl.

                                       Boško TOMAŠEVIĆ
                                              Beč, januara 2016.







петак, 6. новембар 2015.

Невидљиви диктатори



ЗА мене је уметност пре свега дијалог са публиком, нешто што покреће најдубља осећања. Постоји предрасуда да не сме да буде популарна, и да треба да збуњује људе. Уметност је постала роба, никога више не интересује дело. Ово, за "Новости", каже Готфрид Хелвајн, један од најпопуларнијих уметника данашњице. Његову изложбу у бечкој Албертини видело је 150.000 људи. Гост МСУ београдској публици представиће се у суботу поставком "Између невиности и зла" у Салону у Париској улици и у Легату "Зорић - Чолаковић".
У радовима се бавите децом као жртвама, да ли је реч о фокусирању друштвеног проблема, или метафори?
- Сваки човек на овој планети је у једном тренутку дете. У том раздобљу још је нетакнуто оно што је најважније - невиност, чистота, креативни потенцијал. Сваки образовни процес почиње то да уништава, јер ниједно друштво не жели слободна бића. Потребне су им особе која функционишу у систему, са којима је лако манипулисати. Никоме нису потребна сензитивна, интуитивна, инспиративна створења која доносе своје одлуке.
Шта свет чини тако злим местом?
- Мој рад има стални задатак да открива шта свет чини лошим. Још као млад у Бечу, истраживао сам како је могао да се деси геноцид. Тражио сам нешто демонијачно, али ми није било пред очима. Око мене су били мали, обични људи, генерација мојих родитеља, који нису ништа знали, а уствари су били одговорни за зло које се десило, јер су се претварали да ништа нису видели. Научио сам још тада да је врло лако манипулисати људима. А када је манипулација у питању, тренутно смо у најтежем периоду људске историје, јер су нови електронски медији извршили велику инвазију на наш мозак, размишљање. Свако време је имало своје изазове, а ово наше је теже него иједно.
А зашто?
- Први пут је могуће успоставити потпуну контролу и поробити целу планету, што је претходно технички било неизводљиво. Многи визионари, попут Хакслија и Орвела, предвидели су да то долази, али нам се дешава нешто још горе од њихових негативних утопија. Данас је на делу комбинација оног што смо читали у "Врлом новом свету" и "1984", и то десет пута горе.
Ко су и какви су данашњи владари света?
- У прошлости се знало ко је тиранин. Садашње диктаторе не препознајемо. Они су невидљиви, немају имена, ни лица. Знамо само да постоје велике корпорације, Светска банка, УН, институције које не припадају ником и припадају свима. И сви се представљају као да желе добро, а кад год људи са Запада желе да помогну, једино што из тога могу да видим јесте да ће људи због тога гинути. Данас је тешко заштитити интегритет и слободу, јер не знате ко вас угњетава. Једино што засигурно знамо да где год идемо, могу да нас виде и чују.
  • ХРАБРИ ХАНДКЕСАВРЕМЕНИ уметник кога истински ценим је Петер Хандке. Када се читава пропаганда западног света окренула против Југославије и Србије, када су у том понављању историје Срби постали нови Јевреји, Хандке је имао храбрости да каже нешто другачије. Он се није устезао да призна како воли Србију због њене културе, дивних писаца које је преводио. Уследио је медијски линч, иако су га пре тога сматрали великим писцем немачког језика. То што је он желео да каже није била порука коју су Американци хтели да свет чује. Хандке је показао да је изузетан, независни уметник. Велики глас, који је успео да остане изван система.
Тим моћним машинеријама контроле најчешће се опиру уметници.
- Мало их је и одувек су сматрани опасним. Зато су увек били на мети диктатора. Књиге су гореле, због књига су људи доспевали у гулаге и логоре, а исто се, на други начин, дешавало и у Америци. И тамо су људи страдали због онога што су мислили, њихова прича о слободи говора је - празан мит.
Како то изгледа данас?
- Нови диктатори су лукавији, имају бољи систем репресије и пропаганде. Они су уклонили, маргинализовали све велике уметнике и заменили их "лажњацима". Онима који као уметност подмећу "розе пудле". Постоји и индустрија која производи идоле. Диктатори знају да су идоли веома важни, јер су модел понашања. У популарној музици младима су данас идоли девојке које изгледају као проститутке или порно-звезде и младићи са тетоважама на мишићима.
У позоришту често радите и са Хансом Кресником...
- Наша последња представа је "102 дана Содоме", коју смо радили према Пазолинију. Пазолини је био визионар, који је још шездесетих година приметио да ће фашизам који ће доћи бити гори од оног ранијег. То је фашизам потрошачког друштва који нам је дошао из Америке. Он ће уништити све. Кресник и ја смо желели да управо то покажемо овом представом. Иако Кресник себе и даље зове комунистом, у својој критици капитализма мислим да сам радикалнији од њега.
Сарађујете и са људима из "шоу-бизниса". Какав је то бизнис?
Радим најчешће са Мерилином Менсоном који је образован и сензибилан, иако игра улогу злог типа, јер је потребна и слика о тој мрачној страни Америке. Познајем и Шона Пена, који није типичан холивудски глумац, политички је освешћен и критичан. И он није "политички коректан"


Диктатори су данас постали невидљиви | Култура | Novosti.rs

"Елементи града" пожаревачког уметника Мирослава Арсића, најбољи је рад 15. Бијенала "У светлости Милене", које је у четвртак отворено у Пожаревцу, на дан рођења велике сликарке



СЛИКА "Елементи града" пожаревачког уметника Мирослава Арсића, најбољи је рад 15. Бијенала "У светлости Милене", које је у четвртак отворено у Пожаревцу, на дан рођења велике сликарке Милене Павловић-Барили. 
Образлажући одлуку о победнику, председник жирија Никола Кусовац, истакао је да Арсић заслужује награду не само за једно дело, већ за целокупно стваралаштво.
- Док је стварао "Елементе града", Арсић сигурно није имао на уму Миленино дело "Аутопортрет са штитом и орлом". Међутим, док се посматра његова слика, делује као да се пред нама отвара Миленин штит - рекао је Кусовац.
Осим њега, изложена дела 15 уметника оцењивали су и историчар уметности Петар Петровић и прошлогодишњи победник Славко Крунић. Друго место на Бијеналу, које је отворио градоначелник Пожаревца Миомир Илић, освојио је Пеђа Тодоровић из Београда за слику "Персефона", а треће Василије Доловачки из Баваништа за "Острво". Победнику Бијенала припао је Гран-при, који додељује Галерија Милена Павловић-Барили, у виду позлаћене плакете са сликаркиним ликом и новчаног износа.
Освајачи другог и трећег места добили су сребрну и бронзану плакету, које обезбеђују Министарство културе и Скупштина града Пожаревца.
Изложена дела овогодишњих учесника, које је одабрао селектор Драган Јовановић Данилов, посетиоци ће у Милениној галерији моћи да погледају до краја децембра.
Пожаревачко бијенале установљено је 1962. године, под називом "Сан и машта", да би данашње име добило 1983. године. На овај начин Пожаревљани се одужују познатој сликарки, која је у овом граду рођена 5. новембра 1909. године, као једино дете у браку Пожаревљанке Данице Павловић и италијанског композитора и песника Бруна Барилија.


У Пожаревцу отворенo 15. Бијенале: Милени у част | Култура | Novosti.rs

Диоптрије ПОРТАЛА Великих претеча | Сазвежђа З